Energetika danas i kako da sutra bude bolja

Foto: ljubaznošću Nikole Rajakovića

Stanje naše energetike danas je svakako zabrinjavajuće i sa tendencijom ka dodatnim neizvesnostima. I dok smo nekako i navikli na uvoznu zavisnost od nafte i gasa, takva ista zavisnost kad je u pitanju uvoz električne energije pada nam mnogo teže. Postavlja se logično pitanje: kako smo postali uvoznici i u sektoru elektroenergetike?

Odgovor na ovo pitanje sadrži mnogo razloga. Nismo gradili nove proizvodne kapacitete duže od tri decenije (praktično od puštanja u rad Kostolca B2 od 350 MW i hidroelektrane Pirot od 80 MW krajem osamdesetih godina prošlog veka), nismo dovoljno dobro pripremili rudarske kapacitete, pa smo i sa kvalitetom i sa količinama uglja u teškoćama, a zastareli termoenergetski kapaciteti jednostavno više ne mogu da imaju onako dobre performanse na koje smo u prošlosti navikli. Kad se ovome doda izrazito loše upravljanje elektroprivredom u poslednjih nekoliko godina, ne čudi što smo stigli do neto uvoznika.

U energetici je pravovremena akcija izuzetno značajna. Tako bi danas zakasnela izgradnja Kolubare B (originalno planirana osamdesetih godina prošlog veka kao 2×350 MW sa stepenom korisnosti od 35 odsto) predstavljala gotovo potpun promašaj jer se sve promenilo (tehnologije, odnos prema zaštiti životne sredine i drugo). Pravovremeno je bilo početkom ovog veka izgraditi novi blok TENT B3 snage oko 700 MW i stepena korisnosti od preko 42 odsto. Takva propuštena šansa se ne vraća.

Danas, željno čekanim blokom Kostolac B3, čiji je stepen korisnosti od 35 odsto i koji bi trebalo da bude na mreži sledeće godine, samo korigujemo loše i zakasnele odluke u termoenergetici. Naime, i taj blok je trebalo da se gradi sa boljim performansama i u znatno kraćem roku.

U FOKUSU:

Štednja i restrikcije

Kratkoročno gledano, stoji otvoreno pitanje hoćemo li u Srbiji i regionu imati restrikcije u isporuci električne energije ove i sledećih zima. Odgovor glasi da je verovatnoća takvog scenarija izrazito mala, ali ne i nemoguća. Naime, ekstremna hladnoća u kontinuitetu od nekoliko sedmica zajedno sa lošom hidrologijom mogu taj scenario da učine verovatnijim. Zato se i na kratkoročnom i na srednjoročnom planu mora ubrzati izgradnja proizvodnih kapaciteta, mora se konstantno poboljšavati energetska efikasnost i mora se raditi na štednji energije. Proizvodnju je potrebno povećavati sa oba kraja: i preko izgradnje velikih elektrana (centralizovani način proizvodnje) i preko decentralizovanih malih proizvodnih jedinica bližih potrošnji (solarni paneli, elektrane na biomasu, biogas). Naime, savremena energetika polazi od aksioma da se samo korišćenjem hibridnih rešenja, koja uključuju i skladištenje energije, može naći optimum energetskog miksa. Ovaj drugi distribuirani vid proizvodnje energije daje šansu svim građanima, firmama i lokalnim samoupravama da daju svoj doprinos energetskoj tranziciji i da pomognu demokratizaciju sektora u smislu slabljenja monopolskog položaja elektroprivreda.

Put do potpuno dekarbonizovanog sistema

Dugoročno gledano, za energetiku Srbije trajektorija kretanja se prilično jasno vidi. Iskoristiti preostali lignit na optimalan način, paralelno intenzivno uvoditi u pogon nove velike proizvodne kapacitete u solarnim i vetroelektranama uz istovremeno rešavanje zadatka balansiranja varijabilne proizvodnje. To se može postići kroz izgradnju skladišta energije kao što su reverzibilne hidroelektrane i skladišta toplote, zatim kroz izgradnju velikih baterijskih postrojenja, uvođenje tehnologija vodonika, razvoj tehnologija odziva potrošnje i drugog. Takođe, potrebno je intenzivno forsirati decentralizovanu proizvodnju, elektrificirati sektor transporta i sektor grejanja, odnosno hlađenja (toplotne pumpe) i eventualno razmišljati o nuklearnoj opciji. U vezi sa izgradnjom nuklearnih elektrana treba ukazati na njihovu izuzetnu eksploatacionu prednost kao baznih elektrana, ali i na visoka investiciona ulaganja i potpunu zavisnost od isporučioca tehnologije i goriva.

Dakle, zarad naše energetske nezavisnosti potrebno je energetsku slagalicu rešiti dominantno sa domaćim resursima (sunce, vetar, voda, biomasa, geotermalna energija), a ako ta varijanta ne da rezultata onda se okrenuti i nuklearnim tehnologijama. U ovom momentu se čini da naša energetska nezavisnost, sigurnost isporuke i održivost rešenja mogu biti ostvareni sa našim primarnim izvorima.

Autor: Prof. dr Nikola Rajaković

Tekst u celosti pročitajte u Magazinu Energetskog portala ODGOVORNO POSLOVANJE.

slični tekstovi

komentari

izdvojene vesti