Dekonstrukcija mitova o tranziciji upravljanja otpadom

Foto: Privatna arhiva

Osnovni zadatak za budućnost upravljanja otpadom u Srbiji je demistifikacija ciljeva upravljanja otpadom. Dakle, čemu mi kao društvo u oblasti upravljanja otpadom težimo? Kao i u svim drugim oblastima, slepo pratimo svetske trendove i pokušavamo da kroz upotrebu modernih tranzicionih fraza damo smisao različitim interesima. Kao rezultat, potpomažemo krivo pozicioniranje javnog mnjenja u vezi sa pitanjima upravljanja otpadom u Srbiji. Istovremeno, dok se državna administracija bori sa paralelnim razvojem 26 regiona i Poglavljem 27 u okviru pregovora sa Evropskom unijom, očekivanja građana i svih aktera u upravljanju otpadom se oblikuju nepotpunim informacijama u odnosu na nekoliko fundamentalnih činjenica o upravljanju otpadom.

Pre nego što krenemo sa demistifikacijom ciljeva, neophodno je da razbijemo mit o aktuelnim tretmanima (reciklaži i insineraciji). Pre svega, primarna separacija, odnosno odvojeno sakupljanje reciklabilnih frakcija otpada i sekundarna separacija u postrojenjima za separaciju, nije reciklaža. Ove aktivnosti predstavljaju pripremu materijala iz otpada za proces reciklaže ili ponovnu upotrebu. Zamena teza je često prisutna, kako u stručnoj tako i široj javnosti i doprinosi već prilično konfuznoj situaciji u ovoj oblasti. Drugo i možda važnije, „reciklaža” neće spasiti sistem upravljanja otpadom u Srbiji niti će spasiti privredu naše zemlje. Zašto? Zato što empirijski podaci govore da ne postoji primer upravljanja otpadom u svetu koji donosi profit bez investicionih i operativnih troškova (koji su uvek veći od prihoda). Drugim rečima, upravljanje otpadom nije perpetuum mobile kao što mnogi misle. Put otpada od sakupljenog materijala do ulaska u postrojenje za reciklažu ili ponovnu upotrebu je tehnološki zahtevan i košta. Takođe, sa povećanjem kriterijuma za neophodni kvalitet materijala smanjuje se i njegova upotrebljiva masa, te samim tim proizvedeni otpad nije u potpunosti iskoristiv resurs i, zapravo, nije ni besplatan. Ova činjenica, kao što važi za bilo koju zemlju na svetu, važi i za Srbiju. Treće, neophodno je naglasiti da je ključna dobit za društvo u pogledu reciklaže materijala u smanjenju štetnih emisija u vazduhu, vodi i zemljištu usled smanjene eksploatacije primarnih resursa, a ne zarada i razvoj!

To nikako ne znači da Srbija ne bi trebalo da reciklira i da razvija reciklažne aktivnosti. Naprotiv. Ipak, trebalo bi naglasiti da nakon višedecenijskog pasivnog posmatranja i guranja pod tepih činjenice da su nam neophodna i važna sistemska rešenja u oblasti upravljanja otpadom, spas nije isključivo u reciklaži već u sistemskom pristupu. U svim zemljama sa razvijenim reciklažnim sistemom ne postoje odlagališta gde možete odložiti svoj otpad, a da za to ništa ne platite, kao što je slučaj u Srbiji. Sve te države su razvile svoju reciklažnu industriju tako što su prvo izgradile sanitarne deponije koje podrazumevaju naplatu odlaganja otpada. Nakon toga je usledilo podizanje cena deponovanja otpada, što je direktno uticalo na preusmeravanje otpada u druge tretmane otpada (reciklaža, biološki tretmani, insineracija). Da bismo pokrenuli stvari u pravom smeru, moramo biti realni i prihvatiti činjenicu da ni javna svest, ni javno mnjenje, ni aktivnosti pojedinaca vredne pažnje, neće pokrenuti ovaj proces – već isključivo saznanje/činjenica da ako reciklirate ili spaljujete otpad trošite manje novca nego u slučaju njegovog deponovanja. Dokle god bilo ko od nas ima opciju da ništa ne plati za odlaganje svog otpada, razvoj reciklažne industrije i upravljanja otpadom u Srbiji je osuđen na čist populizam i pokušaj stvaranja slike prividnog razvoja upravljanja otpadom.

Foto-ilustracija: Unsplash (Bas Emmen)

Ovde dolazimo do paradoksa. Svi koji zastupaju ideju da ne bi trebalo da deponujemo, već isključivo da recikliramo i spaljujemo otpad, uz obrazloženje da se na Zapadu otpad ne deponuje, zapravo čine protivuslugu industriji tretmana otpada. Koliko god to delovalo kontraindikativno, upravo je urgentna izgradnja i uspostavljanje sanitarnih deponija u Republici Srbiji pravi i jedini pokretač razvoja reciklažne industrije. Srbija ne sme demokratizovati izbor različitih opcija zbrinjavanja otpada, već ih mora zasnovati na sistemskom pristupu. Kao jedan od obaveznih ciljeva popularnog paketa cirkularne ekonomije neophodno je hitno uvođenje takse i naknade za deponovanje otpada, što zapravo podrazumeva uspostavljanje regionalnih centara i sanitarnih deponija. Ne smemo da zaboravimo da paket cirkularne ekonomije dolazi iz društva gde su već odavno uspostavljene naknade za odlaganje otpada i gde je nepostojanje naknade za odlaganje nepoznata kategorija. Ukoliko pokušamo da samo slepo preslikamo navedene zahteve, gurajući pod tepih značaj odgovarajućih deponija, završićemo u ćorsokaku i sa sistemom koji neće imati integrisane principe cirkularne ekonomije niti prava, tehnološki adekvatna sanitarna odlagališta otpada. Samim tim, bitno je kojim redosledom i u koje funkcionalne celine usmeravamo našu energiju za razvoj ovog sistema. Konačno, ne smemo da zaboravimo da je upravljanje otpadom jedan kompleksan sistem i da su sve funkcionalne celine (generisanje, sakupljanje, separacija, tretman, odlaganje) međusobno povezane i zavisne jedna od druge.

Foto-ilustracija: Unsplash (Martijn Baudoin)

Stoga je potrebno realno prikazati ciljeve upravljanja otpadom. Oni nemaju apsolutno nikakve veze ni sa reciklažom, ni sa deponovanjem, ni sa kompostiranjem, ni sa insineracijom otpada. Tačno je da izgradnjom postrojenja za upravljanje otpadom ispunjavamo kvantitativne ciljeve koji dolaze iz EU. Međutim, pravo pitanje koje bi trebalo ovde postaviti je da li mi tretiramo otpad da bismo „iskoristili energiju” iz otpada, ili da bismo sprečili negativni uticaj na ljudsko zdravlje i životnu sredinu koji nastaje kao posledica lošeg upravljanja otpadom. Primer insineracije pokazuje da se samo 5 odsto od ukupne potrošnje energije može kompenzovati spaljivanjem otpada na nacionalnom nivou. Sa druge strane, insineracijom se sprečava nekontrolisana disperzija tokova žive i kadmijuma, dva izuzetno toksična metala, na nacionalnom nivou, a 40–50 odsto tih metala u nacionalnim tokovima završava upravo u sistemu za upravljanje otpadom. Dakle, mnogo je veća uloga tehnološki savremenih insineratora u zaštiti ljudskog zdravlja i životne sredine, nego u proizvodnji energije. Fundamentalni ciljevi upravljanja otpadom nisu tretmani sami po sebi, niti ponovno iskorišćenje i proizvodnja resursa, odnosno energije. Fundamentalni ciljevi su zaštita ljudskog zdravlja i životne sredine, očuvanje resursa i održivo upravljanje otpadom, dok su tretmani, EU hijerarhija upravljanja otpadom, proizvodnja reciklabila i energije samo instrumenti za dostizanje navedenih ciljeva.

Drugim rečima, jedini ispravni put razvoja je sistemski razvoj koji teži sve većem stepenu ispunjenja pravih ciljeva upravljanja otpadom – zaštiti ljudskog zdravlja i životne sredine. Potrebne su nam naše vlastite ideje koje odgovaraju našim lokalnim uslovima, a ne samo puko prepisivanje rešenja iz određenih zemalja u svetu.

Nemanja Stanisavljević 

Ovaj tekst je prvobitno objavljen u Magazinu Energetskog portala ENERGETSKA EFIKASNOST  jun-avgust 2019.

slični tekstovi

komentari

izdvojene vesti