
Vranjska banja je jedna od najstarijih banja Srbije, a njeni topli izvori spadaju među najtoplije banjske izvore toplote odnosno geotermalne vode koje čine ovo banjsko područje jedinstvenim u Srbiji.
I pored velikih mogućnosti, još uvek se malo koristi toplotna energija geotermalnih voda. Zbog neiskorišćenja tople vode u Vranjskoj Banji godišnje odlazi u nepovrat količina toplote snage 20MW.
Do sada objavljena istraživanja nalazišta geotermalne energije u Vranjskoj Banji dala su veoma dobre rezultate i stvorena je osnova za dalja istraživanja u pogledu definisanja optimalnog geotermalnog potencijala u ovom području i inicirana su korišćenja ovog lokalnog energetskog izvora.
Postojeći termalni izvori u Vranjskoj Banji se javljaju u vidu izvorišta, raspoređenog na relativno malom prostoru od 500 x 200m. Ukupna izdašnost izvorišta iznosi 46-50 l/s, sa prosečnom temperaturom vode od 85 ºC. Kada je reč o konačnom potencijalu, on iznosi 118,26MW.
U Vranjskoj Banji su toplificirani termalnom vodom hotel „Železničar“, „Specijalna bolnica Vranjska Banja“, OŠ „Predrag Devedžić“, „Simpo cveće d.o.o.“, (nekada) akcionarsko društvo „Rasadnici Vranjska Banja“, ambulanta Vranjska Banja, vrtić „Bambi“.
U septembru prošle godine data je saglasnost na Memorandum o saradnji između JP „Uprava Banje“ i kineske kompanije „Betac Resources“ koji se odnosi na izgradnju geotermalne elektrane. Tada je rečeno da će geotermalna istraživanja biti obavljena na površini od 150 kvadratnih kilometara, a u zavisnosti od analiza na području gradske opštine Vranjska Banja planirana je izgradnja geotermalne elektrane, koja bi trebalo da proizvodi do 20MW električne energije i 39MW toplotne energije na godišnjem nivou.








PRVA SIJALICA U SRBIJI zasijala je u čaurnici Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu 1884. godine. Kragujevac te godine, pored sistema osvetljenja, dobija i agregat za proizvodnju jednosmerne struje, što je preteča razvoja čitavog energetskog sistema tadašnje Kneževine Srbije. Zahvaljujući mašinskom inženjeru Todoru Toši Selakoviću postavljena je sijalica u novoizgrađenom pogonu za proizvodnju municijskih čaura, tačnije 30 sijalica od po 16 sveća i 2 lučne lampe od po 1200 sveća. Električna centrala za proizvodnju jednosmerne struje snage 5KS bila je sastavljena od dinamo i parne mašine, i nabavljena od firme „Sigmund Schuckertt“. Godinu dana kasnije ceo zavod bio je osvetljen.




































