Priča o dečaku i deponiji (koja neće imati srećan kraj)

Foto-ilustracija: Pixabay

Smeće uglavnom prestaje da nas zanima onog trenutka kada zatvorimo poklopac kante, a čak i ako se stidljivo pomoli pitanje „da li sam mogao/la ponovo da upotrebim/recikliram/kompostiram?“, tok misli brzo sklizne na sijaset „prečih“ tema – ovogodišnju Met Galu, Novakove suze nakon poraza na US Openu i akciju u DIS-u.

Ipak, kilogrami otpada koje milioni domaćinstava svakodnevno gomilaju (svaka čast malobrojnim zero-waste porodicama), ne treba da nas brinu isključivo zbog neprijatnih mirisa jer, kada ja nesmotreno trpam mešani otpad u jednu te istu crnu kesu, za nekoga, potpuno nevinog, muke baš tu počinju.

Maleni Metju Ričards ceo svoj kratki život izložen je isparenjima sa obližnje deponije u Silverdejlu, selu u Velikoj Britaniji.

Iako se nadam da će život ovog petogodišnjaka biti ispunjen radošću i brojnim uspesima, pedijatri su saglasni da je izloženost gasovima sa deponije uzrokovala nepovratnu štetu Metjuovom zdravlju i da je njegov očekivani životni vek drastično skraćen.

Zamislite to – isparenja sa deponije…uzrokovala štetu… Onda možete pretpostaviti kako na zdravlje najmlađih utiče dim!

Još uvek se nismo oporavili (ako je uopšte moguće oporaviti se) od požara na deponijama širom Srbije zbog kojih se nad gradovima nadvio monstruozni, nepodnošljivo smrdljivi i smrtonosni dim. Na hiljade Metjua iz Beograda, Novog Sada, Bora, Topole, neki stari svega par sati, danima su udisali toksične gasove sa deponija na kojima gori sve što vam padne napamet.

Bojim se da mislim o posledicama ovih incidenata, ali jedna stvar mi je neprestano u glavi – ovo nikada više ne sme da se dogodi!

Prevencija iziskuje da znamo kako do ovih požara uopšte dolazi i ne, nisu podmetnuti. Glavni osumnjičeni je lako zapaljivi metan. A stručnjaci kažu još i ovo: kada se biootpad razgrađuje prirodnim putem, oslobađa se ovaj gas koji ostaje zarobljen ispod naslaga smeća. Dovoljna je kombinacija visokih temperatura i deponija puna džepova metana i buum! – Eto nama požara koji ni 20 cisterni i danonoćni rad vatrogasaca ne mogu da ugase.

Zato se vraćam na uvod bloga i značaj odvajanja otpada – plastike, stakla, biootpada, medicinskog otpada, jer sve to, pomešano na istoj deponiji, predstavlja pravu tempiranu bombu.

Verujem da je gnjavaža, makad dok se ne naviknemo, ali klinci, čija nejaka pluća ni kriva ni dužna stradaju, od nas to očekuju.

Milena Maglovski

 

slični tekstovi

komentari

izdvojene vesti