Da li su MHE u Srbiji ekološki prihvatljive?

Foto-Ilustracija: Unsplash (Jovana Askrabic)

Prethodnih godina udruženja građana često su iskazivala protivljenje izgradnji mini hidroelektrana u Srbiji, smatrajući da one imaju negativan uticaj na životnu sredinu. Slučaj o kojem se dosta govorilo jeste izgradnja MHE na Staroj planini.

Problem MHE u Srbiji počinje sa tim da je program za njihovu izgradnju zasnovan na Katastru MHE još iz 1987. godine, kojim nisu uzeti u obzir strateški ciljevi upravljanja vodama, kao i zaštite životne sredine. Nacionalnim akcionim planom za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora u Srbiji, planirano je da se izgradi 856 MHE, koje su dominantno derivacionog tipa, odnosno zastarele tehnologije koja zahteva da se čitava reka stavi u cevi. Najveći broj MHE planirano je da se izgradi na brdsko-planinskim rečnim tokovima, zato što je potencijal hidroelektrana na velikim rekama gotovo iskorišćen. Ako uzmemo u obzir to da je Srbija najsiromašnija zemlja Balkana, kada je reč o autohtonim površinskim vodama, problem već postoji.

Sve ovo još više zabrinjava zato što se izgradnja derivacionih MHE planira, ili su već izgrađene, i u zaštićenim područjima kao što su nacionalni parkovi Kopaonik, Stara Planina, zatim i parkovi prirode Kučaj, Zlatibor, Beljanica, ali i drugi specijalni i strogi rezervati prirode.

Zbog čega je veća šteta nego korist od MHE u Srbiji?

Prilikom izgradnje MHE potrebno je da se pripremi teren zbog čega dolazi do degradacije staništa, erozije zemljišta, kao i krčenja šuma. Zatim, izgradnja MHE započinje pregrađivanjem vodotoka i formiranjem vodozahvata, a da bi se napravio vodozahvat, naročito na mestima gde su strme obale, dolazi  do rizika od odrona. Nakon ovoga, postavljaju se derivacioni cevovodi koji su u proseku dugački od jedan do tri kilometara, pomoću kojih se voda transportuje do turbina. Ovo zahteva isušivanja jednog dela rečnog korista i njegovu degradaciju prilikom postavljanja derivacionih devovoda, što dovodi i do ugrožavanja biodiverziteta.

Nakon obrade mehaničke energije vode u električnu energiju, voda se ponovo ispušta u rečni tok. U delu u kojem se postavljaju cevi, neophodno je da se obezbedi garantovani ekološki protok i to u rečnom koritu nizvodno od brane ili rečnog vodozahvata, kako bi se omogućili uslovi za normalan opstanak organizama. Međutim, tokom sušnog perioda godine, kada je količina vode u rečnom koritu već smanjena, pomenuti protok se često ne ispušta dalje u rečno korito već se sva prikupljena voda preusmerava kroz cevi do mašinske zgrade u kojoj se proizvodi električna energija, kako bi se proizvela što veća količina energije. Zbog toga rečno korito koje se nalazi ispod brane često ostaje bez dovoljne količine vode ili u potpunosti bez vode. Takođe, u vodozahvatu je proces samoprečišćavanja vode značajno usporen, usled čega voda postaje lošijeg kvaliteta.

Foto-Ilustracija: Pixabay (Cock-Robin)

Kada je reč o ribama i rakovima, veoma je važno da se prilikom izgradnje MHE obezbede riblje staze. To su planirani prolazi koji se postavljaju u blizini objekta koji predstavljaju prepreku ribama i rakovima, kako bi oni mogli da migriraju usled potrage za hranom, odmorom ili mršćenjem. Međutim, riblje staze su često bez dovoljne količine vode ili zasute nanosom i granjem, a često su pravljenje tako da postoji visinska razlika koju riba ne može da savlada.

Čak i kada bi se sproveli projekti za svih 860 MHE, ukupna dobit u državnom budžetu energije ne bi bila veća od tri odsto, a sa druge strane nanela bi se velika ekološka šteta.

Više o ovoj temi pročitajte ovde.

Energetski portal

slični tekstovi

komentari

izdvojene vesti