Godina 1980. prošlog veka je za našeg sagovornika Vjerana Piršića značajna zbog nekoliko stvari – Pink Flojd je izbacio album „The Wall“, počeo je da čita naučnopopularni časopis „Galaksija“, kroz koji se upoznao sa radom stručnjaka za solarne sisteme Branka Lalovića, i Rubikova kocka je postala dostupna u tadašnjoj Jugoslaviji. Pesme na gramofonu su se ređale, a Vjeran je u svojoj sobi razmišljao o tome kako da najpre njegova kuća, a onda i njegovo ostrvo Krk, zakorače ka energetskoj tranziciji, slažući na taj način sopstvenu imaginarnu Rubikovu kocku. Danas, pedeset godina kasnije, nekoliko poteza ga deli od njenog potpunog rešavanja, a zaokretu proizvodnje energije od fosilnih goriva ka obnovljivim izvorima na Krku i sam doprinosi – kako kroz aktivizam i preduzetništvo, tako i kroz izgradnju fotonaponske elektrane sa baterijskim skladištem na svom posedu. Po zanimanju je stručnjak informacionih tehnologija, a porodično se bavi i turizmom u svom rodnom mestu Njivicama.
U maju 2009. godine, Rijeka je želju za intenzivnom „solarizacijom“ i bunt prema političkim nametanjima uglja kao primarnog energenta demonstrirala postavljanjem fotonaponske elektrane na krovu Grada, otkrio nam je Vjeran kao jedan od aktera procesa, dodavši da je tri godine kasnije usledila je izrada Integralne energetske studije ostrva Krka, vredne oko 100.000 evra, koja je pokazala potencijal ostrva da bude energetski nezavisno i kako da ga iskoristi u potpunosti. Ukupna godišnja potrošnja tamošnjih stanovnika, koja je tada bila 120 gigavat-časova (GWh), mogla bi da se zadovolji izgradnjom oko 60 megavata (MW) solara, 30 megavata vetra i 10 megavata ostalih čistih resursa energije. To je Krku dalo vetar u leđa, pa su sva opštinska veća na ostrvu donela odluku da do 2030. godine postane prvo energetski nezavisno i ugljenično neutralno ostrvo na Mediteranu, suprotno državnim strategijama.
„Toliko smo avangardni da smo 2012. godine doneli odluku da 2030. postignemo energetsku nezavisnost, dok se Evropska unija na isti poduhvat odvažila 2020. godine i dala sebi rok do 2050. godine“, pohvalio se Vjeran.
Pročitajte još:
Plan ostrva je da u toku svake godine, do kraja decenije, svoj energetski miks „ozeleni“ sa po 100 malih solarnih elektrana, a među prvim sledbenicima pozitivnog energetskog trenda se našao i on, ispunjavajući svoje mladalačke snove motivisane „Galaksijom“. Kako bi svom domaćinstvu obezbedio energetsku nezavisnost, Vjeran je početkom godine na krovu pomoćnog objekta postavio fotonaponske panele, koje je u martu proširio baterijama.
„Moja kuća s dva stana, dva poslovna prostora i dva apartmana za iznajmljivanje, prema proračunima, godišnje troši 8.000 kilovat-časova (kWh) električne energije, što je oko 1.300-1.400 evra računa od Hrvatske elektroprivrede (HEP). Elektrana je projektovana tako da generiše nešto više od 8.000 kilovat-časova električne energije“, objasnio nam je on i nastavio, „njena snaga je 6,8 kW, dok je kapacitet baterijskog skladištenja 7,5 kWh.“
Vjeran i njegova porodica je prosumer-i. „Po sunčanom danu proizvodimo do 30 kilovat-časova, a trošimo do 20. Proizvodeni višak energije predajemo u mrežu – ili pohranjujemo u baterije. Zimi, kada je manje sunčanih dana, uzimaćemo iz mreže, te ćemo tako s HEP-om ‚prebijati račune‘“, kazao je Vjeran.
„Prebijanje računa“ je već otpočelo – u martu su Piršići platili 100 kuna HEP-u, koji za april njima duguje istu sumu.
Aktivista za zaštitu životne sredine je posebno ponosan na činjenicu da je u konstrukciji sistema koristio baterije na bazi slane vode iz austrijske fabrike. Njihove prednosti u poređenju sa litijum-jonskim su to što im kapacitet ne opada ni ako ostanu prazne čitavu nedelju i to što ne gore, ali i to što se za njihovu proizvodnju ne izrabljuju deca u afričkim rudnicima, što je za Vjerana moralno neprihvatljivo. S obzirom na to da je Hrvatska zemlja slane vode, voleo bi da je bio u prilici da baterije nabavi iz domaćeg pogona.
Vrednost investicije u malu solarnu elektranu je iznosila oko 9.500 hiljada evra. Da Vjeran nije dobio podsticaj Fonda za zaštitu okoline i energetsku efikasnost, ulaganje bi mu se isplatilo za između 6 i 9 godina. Ipak, kako je Fond pokrio 60 odsto neophodnih sredstava, predviđeni povraćaj investicije je 30 meseci. Ista količina novca je bila potrebna i za projekat ugradnje baterijskog skladištenja, a kako bi Vjeran isfinansirao taj podvig i dodatne nesubvencionisane troškove, odrekao se novog automobila.
Energetsko čvorište Piršić, kako meštani šaljivo nazivaju dom ove porodice, biće u budućnosti uvećan, najavio je Vjeran. Konačni cilj jeste 13,8 kilovata panela i 30 kilovat-časova baterija.
Vjeran je, zajedno sa svojim partnerima, čitav region „zarazio“ idejama energetske tranzicije i energetskog zadrugarstva, te uz podršku vlade Nemačke, kroz Evropsku klimatsku inicijativu EUKI, želi da uspostavi balkansku energetsku mrežu obnovljivih izvora energije. Prema njegovim navodima, Balkan je savršeno područje za energetsku nezavisnost utemeljenu na obnovljivim izvorima energije. „Hipotetički, mi imamo više vetra i sunca, dajemo Bosancima struju. Vetar prestane da duva i dođe noć, nema sunca, Bosanci ‚pale‘ hidro“, razjasnio je naš sagovornik i dodao da je zajedno sa kolegama iz Grčke i Bugarske napisao projekat u te svrhe.
