Danas kada želimo da se usprotivimo seči drveća, uđemo na društvene mreže, otvorimo link na kojem se nalazi nekakva anketa, popunimo je i tu se uglavnom na naš doprinos stavlja tačka. Govorimo kako je ovo doba u kojem ekološka svest počinje da se budi, i to među stanovnicima gradskih područja, a zapravu tu svest ograničili smo na nekoliko internet klikova. Jednu od najboljih lekcija, kako bi trebalo da branimo našu prirodu, ostavili su nam hrabri ljudi iz ruralnih područja još davnih sedamdesetih godina prošlog veka.
Reč chipko na hindi jeziku nosi vrlo jednostavno, ali snažno snačenje – zagrliti se. Nenasilni ekološki pokret nastao početkom sedamdesetih u Indiji, a koji je za cilj imao zaštitu drveća i šuma čiju je seču podržavala vlada, simbolično je poneo naziv Čipko pokret. Naime seljani, a posebno žene koje su zaštitni znak pokreta, drveće su štitili svojim zagrljajem, praveći živi zid i ometajući drvoseče. Prvobitno, pokret je nastao u himalajskom regionu Utarakand, a zatim se proširio na indijske Himalaje.
Procene su da je u period od 1972. do 1979. godine u Čipko pokretu učestvovalo više od 150 sela, kroz 12 velikih protesta i brojne manje sukobe. Najveći uspeh ovih protesta bila je iznuđena odluka indijske premijerke da se na 15 godina zabrani komercijalna seča šuma na Himalajima Utarakand.
Prema nekim podacima, pokret se nastavio godinama kasnije postajući na kraju pokret ,,Spasimo Himalaje’’. Sedamdesetih godina uvedena je zabrana seče i u Himačal Pradešu, međutim nakon što je 2004. godine zabrana ukinuta protesti Čipko pokreta nastavljeni su, ali bez uspeha koji je postojao na početku njegovog nastajanja.
Mnogo je poruka koje bih mogla da iznesem govoreći o ovim hrabrim ljudima, sa ženama na čelu. Najvažnija ipak poručuje da prirodu možemo da spasimo jedino udruženi, iskrenom voljom i hrabrošću da napustimo našu komfor zonu u kojoj se krijemo.
Zbog čega je pokret nastao?
Nakon završetka sukoba između Kine i Indije 1963. godine, indijska država Utar Pradeš počela je da se razvija, naročito u ruralnim područjima. Mnoge tadašnje kompanije koje su se bavile sečom drveća počele su da dolaze, tražeći dozvolu za pristup velikim površinama koje su bile pod šumama. Vlada je seljanima zabranila pristup šumama od kojih su oni veoma zavisili, a korišćenje drveća u ovakve svrhe zamenile su komercijalni poduhvati koji su izazvali velike ekološke probleme – erozije, poplave, gubitak vodnih resursa i druge.
Katarina Vuinac
