Turska uvodi sistem trgovanja emisijama

Turska ulazi u novu fazu klimatske politike uvođenjem nacionalnog sistema trgovanja emisijama (ETS), kojim emisije gasova sa efektom staklene bašte dobijaju svoju cenu.

Kako objašnjava Ember, ideja ETS-a je da se pravo na emitovanje gasova sa efektom staklene bašte pretvori u jedinice emisija kojima može da se trguje.  Svaka emisiona jedinica pokriva emisiju jedne tone gasova sa efektom staklene bašte, preračunate u ekvivalent ugljen-dioksida. Postrojenjima koja emituju manje potrebno je manje emisionih jedinica, pa eventualni višak mogu da prodaju, dok ona sa većim emisijama moraju da nabave dodatne jedinice. Na taj način smanjenje emisija dobija i ekonomsku vrednost.

U mnogim sistemima trgovanja emisijama količina raspoloživih jedinica vremenom se smanjuje, kako bi se smanjivale i ukupne emisije. Ember, međutim, ukazuje na važnu razliku kod turskog sistema, gde se za sada ne propisuje čvrsta granica ukupnih emisija, već je sistem usmeren na to da kompanije generalno proizvode uz manje emisija. Primera radi, proizvodnja jedne tone čelika treba da stvara manje CO₂ nego ranije, ali ukupne emisije i dalje mogu da porastu ako se ukupna proizvodnja dovoljno poveća.

Turski ETS obuhvata postrojenja iz određenih sektora čije godišnje emisije prelaze 50.000 tona CO₂ ekvivalenta. Ona će morati da prate i prijavljuju svoje emisije i da predaju odgovarajući broj emisionih jedinica.

Sistem predviđa i aukcije emisionih jedinica na primarnom tržištu, a kompanije će zatim moći da ih međusobno kupuju i prodaju na sekundarnom tržištu. Prema Emberu, prihodi ostvareni kroz sistem trebalo bi da pomognu zelenoj tranziciji i klimatskim merama.

Pročitajte još:

Istovremeno, deo emisionih jedinica kompanije će dobijati besplatno. Njihov broj biće određen na osnovu referentnih vrednosti za pojedine sektore. To znači da će se posmatrati koliko emisija postrojenje stvara pri proizvodnji određene količine proizvoda. Ono postrojenje koje proizvodi uz manje emisija od određene referentne vrednosti može dobiti više jedinica nego što mu je potrebno i višak prodati. Postrojenje sa većim emisijama moraće da kupuje dodatne.

Međutim, Ember ukazuje na jednu slabost u ovom procesu. Smanjenje emisija po jedinici proizvoda ne mora automatski da znači da će pasti i ukupne emisije. Ako kompanija, na primer, smanji emisije potrebne za proizvodnju jedne tone čelika, ali istovremeno značajno poveća ukupnu proizvodnju čelika, njene ukupne emisije i dalje mogu da rastu.

Osim toga, Ember otvara i pitanje elektrana na fosilna goriva u Turskoj, koje su odgovorne za više od četvrtine emisija ove zemlje, ali će i one, uprkos tome, moći da dobijaju besplatne emisione jedinice. To može da ublaži trošak koji im donosi ETS, a samim tim i oslabi podsticaj za brži prelazak na čiste izvore energije.

S druge strane, Ember kao važnu prednost ističe to što Turska razvija sopstvenu cenu ugljenika u vreme primene evropskog Mehanizma za prekogranično prilagođavanje ugljenika – CBAM.

Radi se o tome da Turska veliki deo svoje industrijske robe izvozi u Evropsku uniju, i njen je veliki ekonomski partner, a CBAM uvodi trošak povezan sa emisijama nastalim tokom proizvodnje određenih proizvoda koji ulaze na tržište EU. Ako je odgovarajuća cena ugljenika već plaćena u Turskoj, taj trošak može da se uzme u obzir pri obračunu CBAM obaveze.

To dalje otvara mogućnost da se deo novca povezanog sa cenom ugljenika prikuplja unutar sopstvene zemlje i da potom bude iskorišćen za domaću zelenu tranziciju, umesto da taj trošak kompanijama nastane tek prilikom izvoza u Evropsku uniju.

Ember zato turski ETS vidi kao priliku za ubrzanje prelaska na čistiju energiju, ali upozorava da sam sistem ne garantuje pad ukupnih emisija. Međutim, koliki će njegov stvarni efekat biti zavisiće od daljeg razvoja i načina primene ovog instrumenta.

Energetski portal

-->-->