Newsletter Subscribe
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Enter your email address below and subscribe to our newsletter

Prošlog četvrtka šokirala sam se saznanjem da drveće ima sopstveni puls, a ove uspehom naučnika da sećanja jednog morskog puža prebace u drugog. Ma čekajte, zapravo, šokantna mi je već činjenica da sluzavci s kućicom imaju uspomene! I čega se uopšte sećaju – dece kako im pevaju „Pusti pužu rogove na babine dolove, ako nećeš pustiti, ja ću tebe ubiti, sekirom po glavi, na zelenoj travi!“? Pretnja ubistvom je baš bezveze uspomena, moram priznati.

Napitak koji nas ujutru razbudi, a popodne, serviran uz neku poslasticu, vrati volju za životom. Verovatno su retki od nas, ispijajući svoju dnevnu dozu kafe, razmišljali koliki uticaj na životnu sredinu ona ostavlja za sobom, umesto "Ugh, zar ne postoji neki alternativni ekonomski sistem u kojem ne bismo morali da ustajemo ranom zorom da bismo zaradili novac za hranu?". Ili je osam sati pre podne samo moje poimanje "rane zore" baš kao što je i navedena misao samo moja? Bilo kako bilo, danas se bavim upravo time - koliko jedna naizgled bezazlena navika proizvodi kolateralne štete.

Trgovina rogovima nosoroga i slonovom kosti širom sveta zabranjena je još 1989. godine Konvencijom o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama flore i faune. Ipak, sve dok postoje ljudi spremni da za njih izdvoje velike sume novca, postojaće i oni spremni da prekorače granice zakona i zaprljaju ruke krvlju nedužnih životinja.