Pre 14 godina, istočnu obalu Japana pogodio je snažni zemljostres i cunami Tōhoku koji je odneo preko 15 hiljada života, razorio gradove ali i izazvao nuklearnu katastrofu u Fukušimi. Nakon ovog događaja, Vlada Japana donela je odluku da će milijarde dolara biti uložene u izgradnju nove infrastrukture kao zaštite od cunamija.
Veliki zid Japana, predstavlja visoki betonski zid koji se proteže gotovo 400 kilometara duž severnoistočne obale ove zemlje. Preciznije, kako prenose svetski mediji, visina zida preko 14 metara u nekim delovima, a temelji se nalaze na dubini i do 25 metara. Iako ovakvi zidovi nisu ni u tom momentu bili novost, za razliku od prethodnih, Veliki zid Japana ima širu i ojačanu bazu. Projektovani su da zadrže talase do osam metara, oslabe ih i daju ljudima vremena za evakuaciju.
Ipak, talasi mogu da dostignu i veće visine, što je bio slučaj i 2011. godine kada su dostizali na određenim mestima i do 15 metara, čime su uništili mnoge tadašnje zaštitne barijere. Zbog toga, Veliki zid Japana dobio je dodatno prirodno ojačanje.
Naime, uz ovaj zid, pokrenut je bio i projekat sadnje devet miliona priobalnog drveća i formiranje veštačkih brežuljaka.
Kako su preneli svetski mediji, ova infrastruktura ipak izaziva nezadovoljstvo kod određenog dela stanovništva. Kao argument se iznosi da zidovi kvare pejzaž i da u nekim oblastima zaklanjaju pogled na more. Nezadovoljstvo ide i u pravcu slabljenja turizma u tom priobalnom području, a ne postoji ni potpuno poverenje kod svih građana da zid može da zaustavi katastrofu.
Stručnjaci ističu da ovi zidovi pružaju zaštitu nivoa 1 – misli se na cunamije koji se dešavaju svakih 50 do 160 godina, ali navode i da za ekstremnije događaje nivoa 2, sami zidovi nisu dovoljni. Ono što ostaje i dalje ključno, jeste edukacija javnosti, dobro postavljene rute evakuacije i sistem ranog upozorenja kako bi se sprečile ogromne posljedice prirodnih katastrofa.
Energetski portal
