Sposobnost vodonika da se primeni u teškim industijama, poput hemijske proizvodnje ili brodarstva, i da ih na taj način dekarbonizuje, postavlja ga među prioritetima u globalnoj tranziciji i ograničenju globalnog zagrevanja na 1.5 stepeni Celzijusa.
Zeleni vodonik se već sada smatra ključnom sirovinom za proizvodnju zelenog amonijaka, metanola i čelika. Zbog toga vlade širom sveta uveliko razvijaju strategije i planove kako bi podržali razvoj njene primene. Međutim, kako bi se omogućilo stvaranje globalnog tržišta za ove proizvode, neophodna je standardizacija, sertifikacija i međunarodna interoperabilnost.
Standardizacija se odnosi na usklađivanje pravila i očekivanja među zemljama, što olakšava trgovinu, smanjuje investicione rizike i omogućava bržu primenu tehnologija. Sertifikacija, s druge strane, garantuje da zeleni proizvodi ispunjavaju neophodne kriterijume i doprinose smanjenju emisija, što stvara poverenje među potrošačima i regulatorima. Sertifikacioni sistemi omogućavaju da vodonik na tržištu ispunjava standarde održivosti, smanjujući rizik za investitore i omogućavajući veću sigurnost u trgovini. Na kraju, međunarodna interoperabilnost podrazumeva da sertifikati koji se izdaju u jednoj zemlji budu priznati i u drugim državama, čime se smanjuje administrativni teret za proizvođače i omogućava lakša međunarodna trgovina.
Pročitajte još:
- Nuklearke i vodonik kao budućnost Srbije – moratorijum ukinut, nove tehnologije na pomolu
- Uloga vodonika i gvožđa u inovativnom rešenju za skladištenje solarne energije
- Kamioni na vodonik budućnost transporta robe
Uzimajući u obzir razlike u prioritetima i regulativama od zemlje do zemlje, važno je da se uspostavi zajednički pristup, ne samo za vodonik, već i za povezane proizvode. Na primer, Evropska unija traži da proizvođači dokažu da energija korišćena za proizvodnju vodonika dolazi iz obnovljivih izvora. Ovo može biti izazov za zemlje koje još uvek nemaju razvijenu zelenu energetsku infrastrukturu.
Prema analizi IRENA – Međunarodne agencije za obnovljive izvore energije, dok su regulatorni okviri za zeleni vodonik već delimično razvijeni, okviri za njegove derivate, poput amonijaka, metanola i čelika, značajno zaostaju. Usklađivanje metoda za merenje emisija i sertifikacionih sistema ostaju ključ za razvoj globalnog tržišta.
Katarina Vuinac
