Legalizacijom ilegalnog do rešenja konflikta

Foto-ilustracija: Pixabay

Za neke ljude, „blago“ je porodica, zdravlje ili vrednosti koje nose u srcu, dok se za druge ono ne može naći nigde drugde do ispod zemlje. Oni koji svoju sreću moraju da iskopaju (i to doslovno) ponekad ne prezaju da zakopaju sve one koji im se nađu na putu (takođe doslovno).

Plemena u Amazoniji ne mogu još dugo da izdrže učestale napade ilegalnih rudara koji nemilosrdno krče šumu u  potrazi za zlatom. Svi oni koji stanu u odbranu bujne amazonske vegetacije i raznovrsnog biodiverziteta rizikuju svoj život jer ovi kriminalci u „lov“ na zlato uvek idu naoružani.

Maj 2021. godine bio je  naročito buran. Rudari su u par navrata otvorili vatru na nekoliko zajednica i zapalili kuće plemenskih vođa ne bi li ih upozorili da im se više ne mešaju u poslove. Preplašeni ljudi zatražili su pomoć policije, ali ni ona nije bila u stanju da ih zaštiti od ilegalaca koji, čini se, imaju neke skrivene moći.

A skrivena moć zapravo i nije tako skrivena. Predsednik Žair Bolsonaro zdušno podržava sve rudarske aktivnosti  jer je šuma ionako, kako on to kaže, previše velika za mala plemena koja žive u njoj. Zato hajde da rešimo konflikt rudara i lokalnog stanovništva tako što ćemo legalizivati iskopavanje ruda a preme rasuti po amazonskoj prašumi gde će u miru živeti dok ih bageri ne sustignu – to je otprilike predlog, i najverovatniji epilog, ove sulude priče.

Iskopavanje zlata (nema više smisla da ga zovemo ilegalnim, jer to očigledno nije) do sada je uništilo šumu povrišne 500 fudbalskih terena, teškim metalima zagadilo vodu i zemljište, u plemenske zajednice donelo zaraze poput virusa COVID-19, alkohol, drogu, strah i smrt.

Jasno je da su ekonomski rast i prosperitet važni za napredak jedne zemlje, ali kada osim ova dva nemate nijednu drugu vrednost, uništavanje šuma, vode, pa čak i ljudskih života, predstavlja najmanji problem.

A zašto sam vam ispričala ovu priču? Izgleda da imamo nešto zajedničko sa udaljenim plemenima Amazonije koji i dalje ponosno nose šare na licu i perje u kosi. I mi, kao i oni, volimo svoju prirodu i strahujemo od posledica eksploatisanja ruda koih će, po svemu sudeći, u našoj zemlji biti sve više.

Nadajmo se samo da Raša iz Loznice ili Marija iz Bora neće doživeti istu sudbinu kao Mukaši iz plemena Janomami.

Milena Maglovski

slični tekstovi

komentari

izdvojene vesti